Puče moj

Danas se pjeva "Puče moj", stari glagoljaški napjev koji je u svom arhaičnom obliku u mom mjestu ostao živ i zdrav već stoljećima. Slušam različite verzije na jutubu. Ali nijedna nije kao "moja", jer samo ta posebna kombinacija tonova me vraća u atmosferu Velikog petka: ugašenih svjetala, procesije, baba koje nas opominju da se vratimo u red, onih bapskih glasova koji razvlače ton u beskraj, glas Slavka Ivoševoga, i tiho tračanje, opću svečanost, a opet u znaku žalosti. Čini mi se da je Puče moj puno više od pjesme, ne mogu je doživjeti odvojenu od sebe, od cijelog spektra emocija i osjetilnih reakcija koje izaziva.

Pitanje je: kako iz sebe dozvati pjesmu, neodvojenu od sebe. Jer prije nego što smo postali svjesni sebe, tamo u ranom djetinjstvu svijet smo doživljavali integralno, sve u jednom, bez odvajanja. tada su se na nas ljepili osjetilni vrtlozi svega što se oko nas događa. I onda to nismo znali razdvajati, kategorizirati, nije moglo prolaziti kroz obrambene mehanizme, kroz filtere, sve smo upijali kao spužve. Evo primjer: s Anne Marie smo na prvom labu radili jednu vježbu. Svi smo stali u krug i rekla nam je da pjevamo prvu pjesmu koje se sjećamo. I dobro, zvuči jednostavno, to su sve više manje jednostavne pjesmice, lako pjevljive – nije problem u melodiji. Svašto je tu bilo, od kršćanskih do partizanskih, ali provala emocija kod ljudi bila je toliko nevjerovatna, da mi se čini da bi se bilo zanimljivo zapitati što stoji iza toga. Jer nije bila stvar u razvijenosti niti ljepoti melodije, čisto sumnjam da je „druže tito mi ti se kunemo“ glazbeno djelo visoke vrijednosti, a opet, tonovi koji su izlazili iz ljudi bili su ne nužno precizni niti posebno lijepi, ali kao da su prestale vrijediti estetske kategorije, i kao da više nisi mogao ni reći „dobro“, „loše“, jedino što si mogao reći je „živo“, a to je više nego što možeš reći za puno stvari u životu. Životu koji kao živimo. Ovom pričom, namjera mi nije bila tvrditi da su ove pjesme jedine žive ili da čovjek mora pjevati te „rane“ pjesme da bi osjetio životnost, ali upravo zbog spektra senzacija s kojima su te pjesme povezane, naš spoznajni aparat ne može u potpunosti kontrolirati naš glas i bez naše volje ta kombinacija tonova izaziva reakciju, bar se meni tako učinilo pa neka "potraga" za glasom povezanim sa sobom može početi i odatle.

Ne kažem da je taj glas, koji tada izađe, najbolji glas na svijetu, bolji od pjevačkih glasova – naglašavam, moja tvrdnja čak nije estetska. Bazirana je samo na tome, da li je glas „živ“ ili je u sramu, a sram prekriva. Ton u sramu je opći, bezobličan, beživotan. Tu smo svi slični. Nakon srama, ide prava stvar. Ali zid koji stoji pred sramom treba preskočiti vlastitom voljom. Živ glas je preduvjet za živu pjesmu. Nakon toga dolazi vokalna tehnika, naravno. Kako taj život uobličiti.

Evo ipak jedan Puče moj, iz Skradina. U mom sjećanju dominiraju muški glasovi, taj teški bas koji tutnji.

https://www.youtube.com/watch?v=pBtj6K_JKMM