flamenko vs. balkan

CANTE VS. CANCION

Flamenco nema pjesme (cancion) jer "cancion" je fiksna struktura s kiticama koje idu po redu s minimalnim varijacijama. Flamenko ima "cante", čiji je sastavni dio (relativna) improvizacija. Kažem "relativna" zato što to ipak nije improvizacija u modernom smislu riječi. Postoje pravila, ali istina je da "cante" može uvijek zvučati drugačije. Čini mi se kao da bi morala izmisliti riječ za "cante" da bi dobila kakvo-takvo značenje, ali možda je to nemoguće s obzirom na to da naša tradicijska muzika ima više-manje fiksiranu strukturu. Zato ću "cante" zvati jednostavno "cante".

Parte de flamenco es una improvisacion. No es una improvisacion real, porque en flamenco la improvisacion real no existe - yo tengo las letras que tiene su variaciones. Lo que no tenemos es el orden. Yo puedo empezar una letra y tu me remates o no me lo remates. (moja profesorica o flamenku)

Znači, moraš biti uključen u situaciju, nema bijega, nema zirkanja okolo, nema zaboravljanja gdje si, moraš biti prisutan zato što zapravo ne znaš što slijedi, ovisi o situaciji i o energiji, o vještini gitarista, pjevača ili pjevačice i plesača ili plesačice. Potpuna uključenost je preduvjet dobrog flamenka, a da ne kažem da je potpuno normalno da se pjevačica, plesačica i gitarist (još nisam vidjela nijednu gitaristicu) prvi puta sretnu na nastupu. Znači, prvi puta u životu se vide i nastupaju zajedno! Meni je to potpuno nevjerovatno. Naravno, ima tu svačega, nadobudnih plesačica, gitarista koji ne slušaju, pjevača koji falširaju...ali ima i stapanja, preklapanja, prštanja energije umjetnosti koja je sposobna dati alate koji omogućavaju trima nepoznatim ljudima da bez pripreme nastupaju zajedno.

Naravno da stalno povlačim paralele s našim tradicijskim pjevanjem koje je, po meni, dosta fiksirano unutar nekih određenih pravila. Neki moji zborski prijatelji znaju da se ovo pitanje počelo kod mene pojavljivati još dok sam živjela u Zagrebu: ta zatvorenost forme - kao da brani, začepljuje i zatvara potencijalne puteve prema van. Pitam se, da li je to tako zbog toga što je većina naših starih pjesama sa sela, a sela su zatvorene kulturne zajednice u kojima jedna određena brojka ljudi dijeli mišljenja, stavove, bolje reći čitavu kozmologiju koja se elem precrtava na pjesmu. that's how it is, that's how it was and that's how it always shall be. a flamenko je mješavina stilova, nastao je u dinamičnom okruženju u kojemu je nemoguće razmišljati u terminima jedne određene kozmologije. možda zbog toga dolazi do (relativne) otvorenosti forme i veće mogućnosti slobode. šta ja znam, ciganska krv, ona koja ne miruje, koja skače, koja se miče, koja prelazi - nomadska umjetnost.

U svakom slučaju, ne bih htjela i ne mislim da je jedno bolje od drugoga. u našim pjesmama postoji određena smirenost, jasnoća i trajanje koje pruža osobi mogućnost da doista osjeti i bude u tim, sada već podosta rijetkim kvalitetama. Ali da me je zagolicala mogućnost otvaranja balkanskih pjesama prema mogućnostima improvizacije, ili, bolje reći, strukturirane improvizacije, ne mogu poreći. Prava umjetnost reflektira život oko sebe i to je njezina temeljna odrednica, bar za mene. Kad me žele obući u nošnju ili kad se previše priča o podrijetlu, očuvanju, konzervaciji pjesme, nešto mi sve zvoni desničarski i nekako, intuitivno, neću sudjelovati u tome. Sudjelovat ću u pokušaju shvaćanja produkcije tona, načina pjevanja, pravilnog izgovora jer takvo učenje doživljavam kao teoriju jedne drugačije muzike, što znači drugačijeg promišljanja svijeta ali i upotrebljavanja grla i njegovih mogućnosti. Ono što želim reći je da ne želim konzervirati već učiti i upotrebljavati u svrhu sadašnjosti ili stvaranja muzike sadašnjosti.

TEMPLARSE

Cuando yo me siento a cantar y la primera vez que yo me intono, el primero que tengo que ver es como estoy: si fluye bien el aire, si tengo la voz limpia, si tengo velocidad en el melisma - a vez tengo mas y a vez menos. La salida de la cante esta echa pa' templarse

TEMPLARSE - prevest ću kao naštimavanje. kad pjevač/ica flamenka krene u pjesmu, prvo kreće sa naštimavanjem, a naštimavanje se radi uz pomoć "salida". Postoji "salida" (ulaz) u svaki "cante". Salida postoji da bi pripremila pjevača za "cante", kroz salidu - koja također nije fiksna - pjevač započinje "cante" s improvizacijom na ljestvicu u kojoj će pjevati. Kao što kaže Alicia, pjevač prvo mora vidjeti gdje je, gdje mu se nalazi glas, što sve može izvesti taj dan, je li high ili low, kakav mu je gitarist itd. Znači "cante" s jednom određenom melodijom može danas zvučati potpuno drugačije nego sutra.

Opet, moram napraviti paralelu s našim pjevanjem. čini mi se da bi takvo jedno uštimavanje bilo zanimljivo za probati - ali za to bismo trebali znati ljestvice u kojima pjevamo, a mi to često ne znamo jer eto, kažem, forma je fiksna i često ne moraš znati niti sve tonove ljestivice. Dugo sam mislila da je to okej, da je to narodna umjetnost i da je to njezina ljepota, a sad se mislim, a brate mili, kad bismo znali ljestvice pojedinih pjesama mogli bismo iskoristiti više mogućnosti unutar pjesme. Npr, instrument kao što je gitara, ako je dobar, mora znati sve tonove ljestvice da bi se mogao slobodno kretati i pratiti. Pa zašto se ne bi i glas više približio instrumentu, proširio svoje mogućnosti?